129. broj Future – ili američka prodaja nostalgije

Izvorno objavljeno na blogu Ubiqa: 06. 08. 2008.

f129U vruće ljetne dane, nakon dva mjeseca porođajnih agonija i kad su je svi skoro konačno (i napokon?) pokopali, na kioscima je niotkuda osvanula nova FuturaFuturina agonija traje već umalo pola desetljeća – prema ovom linku na NOSF-ov forum, 124. broj pojavio se u travnju 2005, a prema ovome 123. u prosincu 2004. Tri godine kasnije, pet brojeva gore. Godina 2005. čak je uspjela doživjeti i drugi, 125. broj, i otada je sve krenulo nizbrdo, a Futura postala godišnjak koji se krene najavljivati negdje oko SFeraKona, a na kioscima se pojavi u srpnju. Najmanja je krivnja na (dobroj) urednici, Mileni Benini (inače i dobroj esejistici, vrsnoj prevoditeljici, te izvanrednoj spisateljici). Krivac je jedino nakladnik, Strip-agent, troglavi gigant domaćeg strip-tržišta, firma kojoj se Futura očito ne da raditi (o isplativosti otom-potom, kad barem pokušaju), a ionako je njezin vlasnik javno izjavio (što se neprestance vrti po kuloarima) da je Futuru kupio samo radi remitende (koja se par godina dobro tržila po kioscima, pogotovo u ljetnim mjesecima), a činjenica jest da novi broj Future uporno lansira u ljetne mjesece, kad i remitende Alan Ford Klasika, gigante Bonnelijevih stripova i kilograme Zagora i Čika, vođen fiks-idejom da ljeti masovno raste potrošnja “lake literature” na plažama. A i science fiction je – jel’te – laka literatura, možda malko teža od tog zagorovsko-bonellijevskog smeća kojim nas zatrpavaju.

No, zanimljivije je što se krije iza osrednje, ali korektne žanrovske naslovnice Slave Fedorova (?). Futura je tu istovremeno i slaba i jaka. Jaka, jer pokazuje ne samo da je zanimljivija od ikojeg hrvatskog književnog časopisa (ja naime ne mogu zamisliti domaći književni časopis koji bi tiskao pripovijetku poput one Karen Joy Fowler iz ovoga broja Future), nego i da je i dalje nužan prozor u svijet SF pisanja. S prorijeđenošću izlaženja, zadnjih nekoliko brojeva Future počelo je naime funkcionirati kao mini-antologije dobitnika najprestižnijih žanrovskih nagrada, Huga i Nebule. U tome je i prednost i mana, a rasprave o “krizi” SF-a povele su se povodom predzadnjeg broja Future i na NOSF-ovu forumu, i to je trend koji se može pratiti u Futuri još od vremena urednikovanja Mihaele Veline (meni osobno, po izboru stranih priča ponajboljeg Futurina perioda). Mana je onima koji žele “jači”, žanrovski čišći, “siriusovskiji” SF; no to je, mislim, sve teže dobiti, osim ako nije pulp ili SF starijeg datuma (što je, uostalom, bio i u Siriusu, koji ga je objavljivao u vremenima nakon Novog vala i za uspona cyberpunka). Prednost je onima koji žele pratiti suvremenu produkciju u žanru, a ta je sve “literariziranija” i sve manje – žanrovska. Nije stvar da je postala cross-over ili nešto slično – nego ta da ako nije posrijedi postljudski ili singularity SF tipa Charlieja Strossa (a njega smo, hvala Bogu, vidjeli u Futuri u Milenino vrijeme), taj SF više i nije SF nego često – da sumiramo raspravu sa NOSF-a – prodaja magle. Ili nostalgije.

O čemu govorim dokazuje i novi, 129. broj Future. Novela Teda Chianga “Trgovac i alkemičareve dveri” dobila je Nebulu i nominaciju za Huga, a to je napisana, “literarizirana” pripovijetka, uvijek dobrodošla u Futuri jer vjerojatno predstavlja literarne vrhove SF-a u SAD-u danas, ali nije ni više od toga. Znanstvenofantastični motiv je klasičan – putovanje vremenom (hronomocija, rekao bi Zoran Živković) – a sve je to skupa upakirano u atmosferu Šeherezadina zavičaja, dosta patetike i malko melankoličnu atmosferu. A melankolija nije daleko od nostalgije. Kratka priča Arthura C. Clarkea “Pitanje prebivališta” osrednja je dosjetka, i nedostojna da ga predstavi u hommageu povodom nedavne smrti, a “Čip za cirkus” Igora Rajkija potpuno je bespredmetna priča. Ne samo zato jer je prije svega nemušta, što je najvažnije, nego i jer je napisana 1993. – a niti je Rajki danas toliko zapažen pisac da bi nas zanimalo kako je prije 15 godina pokušavao pisati SF (?!), niti je onda i bio pisac (zapažen je 2000. prvim romanom Katalog o božjim dostavljačima, i čini se da otad redovito objavljuje, premda nekako na margini).

S Chiangovom novelom, udarni trolist 129. Future čine još priče Karen Joy Fowler “Uvijek” te Coryja Doctorowa “Kramar”. (Postrani treba ostaviti kratku (i osrednju) dosjetku Nathalie Dau “Siestofag”, premda bi nam trebalo biti drago što dobivamo i malko francuske fantastike. ) I Fowler i Doctorow u svojevrsnom su dosluhu s Chiangom, ali i prethodnim brojem Future, tj. očito trendovima u američkoj fantastici, ili barem u onom “žanrovskom” pisanju koje se u zadnje vrijeme nagrađuje Nebulama (a Hugo ih prati, osim kad pogađa u masovni ukus s nagradama Haryju Potteru – da, dotle je ta nekoć ugledna nagrada stigla). A Hugo Nebulu prati kad priče udare iz sve snage talambasati o – fanovsku nostalgiju. I dok Fowler (je, ona je napisala Klub čitatelja Jane Austin) i ne skriva da njezina novela, inače nominirana za Nebulu (?!), nema ama baš nikakve veze sa znanstvenom fantastikom, ili fantastikom uopće (osim što protagonistica živi u sektaškoj komuni koja je navodno besmrtna), nego je stvar upakirala u slojeve patosa i melankolije, a napose nostalgije koja je u posljednje vrijeme tamo “preko bare” uvijek povezana s tipičnim “American Way of Life” 1940-ih i 1950-ih (ili barem televizijskog posredovanja istoga, u stilu Pleasentvillea), Cory Doctorow je barem bio toliko pristojan da nam je u svojoj prodaji magle – pardon nostalgije – ipak u priču doveo izvanzemaljce. (Naime, bila je nedavno u Futuri priča u kojoj je jedini SF element bio stari pulp magazin iz tzv. zlatnog doba, a sve skupa je bio paket nostalgije). Naravno, riječ je samo o Doctorowljevoj dobroj izlici, jer njegov protagonist (kramar) kupuje nostalgiju na američko doba nevine sreće, koje se, gle čuda, poklapa sa “zlatnim dobom” američke znanstvene fantastike – kupuje on junk u rasponu od kaubojskih odjelca za djecu do kičastih figurica za kamine, a ispada da i alieni nisu ni manje ni više nego svemirski kramari koji također trže nostalgiju, relikte potrošene popularne kulture iz svačijeg djetinjstva i u njih upisane emocije i prisjećanja (što ih kramari osjećaju kao “pjesmu” koju pričaju ti predmeti).

Doctorow je tako barem pronašao narativno opravdanje, realiziranu metaforu nove znanstvenofantastične prodaje sjećanja i nostalgije na zlatno doba. Hvala Bogu, hrvatski pisci znanstvene fantastike još ne pišu s nostalgijom se sjećajući, usprkos svim “bakama” Krste Mažuranića, kako je SFERA potekla iz raketarsko-modelarske sekcije Narodne tehnike. Neka Nebule, neka Huga, a nama želim, kao čitateljima, malo više žiljakovskog pulpa, raosovske filozofije, macanovske patetike i sve te “tihe ženske snage hrvatskog SF-a”, a novih, jednako uzbudljivih smjerova, kakav je bio cyberpunk, da ih se prevodi ima, pa makar par godina čitali samo “posthumance” i “singularce”… Strossa nam dajte, i slične. (Tomislav Šakić)

Oglasi