Uvodnik 21. broju

Ubiq_21_Naslovnica

Najnoviji, 21. broj časopisa Ubiq zaokružuje i zaključuje deset godina ovog projekta. Podsjetimo se, prvi broj Ubiqa objavljen je u studenom 2007, s namjerom da se pojavi na zagrebačkom sajmu knjiga Interliber. Otad smo brojeve pripremali za glavnu hrvatsku konvenciju SFeraKon, svakog proljeća, te za jesen, ciljajući Interliber kao jednu od većih prilika za promociju i prodaju. Ubiq je u ovih deset godina imao svojih uspjeha, ali i poteškoća. Na Euroconu 2011. u Stockholmu proglašen je najboljim europskim časopisom za znanstvenu fantastiku. Priče i teorijski tekstovi iz Ubiqa gotovo svake godine odnose neku od dvije hrvatske nagrade za znanstvenofantastično stvaralaštvo. Ako nije SFERA, onda je Artefakt, ili obratno. Dobro je pitanje što bi uopće i ostalo od hrvatske znanstvene fantastike da nema Ubiqa. U jednom trenutku odlučili smo se proširiti i na prostor ostalih bivših jugoslavenskih republika, s nezanemarivim uspjehom – barem suradnički, ako ne i distribucijskim. Zadržali smo mnogo veterana i privukli mnoštvo mladih autora. I to su neporeciva postignuća ovog časopisa.

Bilo je i poteškoća. Nažalost, morali smo pisati i nekoliko nekrologa. Promijenili smo nakladnika. I dalje nam fali kritike i teorije. I dalje imamo problema s distribucijom i prodajom, i upitno je bismo li postojali bez sredstava iz proračuna Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Grada Zagreba. Ali najveći problem ovog časopisa u ovom trenutku i dalje leži negdje drugdje…

Kakav je svijet ovdje i sada, svijet u kome nastaju tekstovi za Ubiq i u kome taj časopis izlazi? S jedne strane, čini se kako se, Trumpu i njegovim sponzorima usprkos, globalna energetska paradigma definitivno mijenja. Fosilna goriva odlaze u prošlost, a cijena solarne i vjetroenergije strmoglavo pada. Električni automobil više nije hvalevrijedni pothvat nekog kluba mladih tehničara, već masovno proizvedena roba i jedino što će za 10-15 godina uopće smjeti na ulice mnogih gradova. I, mogli bismo reći, u zadnji čas, jer je ovo ljeto svima, osim zadnjim idiotima, pokazalo kako zapravo izgleda globalno zatopljenje. To je to, dame i gospodo, drugarice i drugovi! Oluje privlačnih ženskih imena, potopljeni velegradovi i nesavladivi požari. Globalno zatopljenje u punom sjaju! Naše spoznaje o svemiru šire se iz dana u dan. Svemirske tehnologije postaju stvar poduzetničkog impulsa, a ne više i jedino gigadolarskih državnih investicija. Umjetne inteligencije u ovom ili onom obliku svuda su oko nas.

U našoj konzumnoj elektronici, našim kućanskim aparatima, našim posteljama u dugim samotnim noćima. Daleko je to još od umjetnog razuma, umjetne samosvijesti, ali opet postaju aktualne dileme što se povlače još od Čapeka i Asimova, Whalea i Langa. I dalje ima nasilja, onog otvorenog, na ratištima i ulicama, i onog skrivenog, u spavaćim sobama i uredima. Ali, sve više i više žrtava odbija šutjeti. Opravdano se postavlja pitanje je li demokracija kakvu smo poznavali na Zapadu došla do svojeg kraja, postajući sredstvom za promociju i inauguriranje na vlast klerofašističkih divljaka. Ako je tomu tako, što je alternativa? Globalna ekološka kriza ne stišava se, ali ulaže se i sve više napora za njezino ublažavanje i zaštitu staništa i pojedinih vrsta. Mnogi primjeri pokazuju da i glad više nije pitanje poljoprivredne tehnologije, već više politike. Primjera koji zastrašuju, kao i onih koji bude nadu ima bezbroj: mogli bismo cijeli jedan broj posvetiti samo toj temi.

A što od svega toga možemo vidjeti u pričama što dolaze urednicima Ubiqa u ruke? Ne znate? Reći ćemo vam što, odgovor je jako jednostavan: ništa! Za prosječnog pisca spekulativne fikcije na ovim prostorima, kao da nema planeta Zemlje sa svim svojim poteškoćama i svim svojim stremljenjima prema nečemu novom, kao da nema čovječanstva što se upravo nalazi na prekretnici opstati ili nestati. Čak se ne bavimo ni ovom kaljužom što je nastala na prostoru nekadašnje Jugoslavije. Od četrnaest novela i kratkih priča, čak se osam bavi smrću, umiranjem, zagrobnim, mrtvima i nemrtvima… Kamo to vodi? Zar autori spekulativne fikcije na ovim prostorima uistinu nemaju drugih tema, ideja, promišljanja, inspiracija, osim onih što im dolaze iz popularne fikcije američkih masmedija, prije svega televizije? Zar je smrt jedini odgovor na zatucani idejni i ideološki povratak ne u 1930-e, ne u Drugi svjetski rat, već u neko izopačeno shvaćanje srednjovjekovlja s jedne strane, te tehnološke vizije bolje budućnosti, čak sadašnjosti, s druge? Zar na sve ovo oko nas izostaje čak i u nas tradicionalni, krležijanski i matoševski galgenhumor? (Humor je vrlo ubojito oružje, svi su diktatori to jako dobro znali.) A gdje je tek literatura? Suština fantastike, svake fantastike – znanstvene, epske, horora, spekulativne – nije posustajanje, a kamoli eskapizam, predaja, crkavanje. Baš nasuprot!

Aleksandar Žiljak i Tomislav Šakić, studenog 2017.