Uvodnik 22. broju

“Sokrat je rekao: Zloupotreba jezika potiče zlo u duši.” Nije govorio o gramatici. Zloupotreba jezika je kad ga se koristi onako kako ga koriste političari i oglašivači, za profit, bez preuzimanja odgovornosti za ono što riječi znače. Jezik iskorišten kao sredstvo stjecanja moći ili zarađivanja novca skrenuo je: laže. Jezik iskorišten kao važan sam po sebi, da se ispjeva pjesma ili ispripovijeda priča, ide u pravom smjeru, prema istini. Pisac je osoba koja mari što riječi znače, što kažu i kako to kažu. Pisci znadu kako su njihove riječi put prema istini i slobodi, pa ih koriste pažljivo, promišljeno, sa strahom, s užitkom. Dobro koristeći riječi, ojačavaju svoje duše. Pripovjedači i pjesnici provode živote učeći tu vještinu i umjetnost dobrog korištenja riječi. A njihove riječi čine duše njihovih čitatelja jačima, sjajnijima, dubljima.
– Ursula K. Le Guin

ubiq22Ovako je, citirajući Sokrata, u tekstu “Nekoliko riječi mladomu piscu” pisala Ursula K. Le Guin, prva i posljednja klasična spisateljica znanstvene fantastike i fantasyja, koja nas je napustila početkom ove, 2018. godine. Iz dana u dan, već desetljećima, svjedočimo u nas zloupotrebi jezika, njegovu iskrivljavanju, pretvaranju u nešto kržljavo, zgrčeno, ružno, što više nitko ne želi slušati, na čemu više nitko ne želi čitati ni pisati. Počelo je lažima o našoj prošlosti i budućnosti, nastavilo se “čišćenjem” jezika i knjižnica po “nacionalnom” ključu. Kulminiralo je to maltretiranje jezika u potpunom bankrotu – političkom, ekonomskom, socijalnom, kulturnom – nacionalne politike devedesetih, sad očitom svima sa zeru pameti, a posebno onima koji, vukući kovčege na kotačićima, hitaju na kolodvore, na autobuse za neki drugi, bolji svijet, gdje ih, to je također bjelodano, čeka slična zloupotreba jezika, samo nekoga drugoga.

Bilo je u posljednjih tridesetak godina otpora toj zloupotrebi jezika. Smatramo da se naša spekulativna književnost, kao žanrovska uvijek prezrena od strane baš kojekakvih silovatelja jezika, može promatrati kao jedan od oblika tog otpora. U sredini ogrezloj u povijesne krivotvorine, književnost koja se kroz bavljenje nekim drugim svjetovima bavi ovim našim u najmanju je ruku sumnjiva, ako ne i opasna. Kao jedan segment toga otpora može se, uostalom, promatrati i ovaj časopis, čiji broj 22 držite u rukama.

Nažalost, stanje je takvo da se na trenutke čini kako naša spekulativna književnost, nakon skoro tri desetljeća lupanja glavom u zid nezainteresiranosti, ignoriranja i omalovažavanja, gubi dah. Zloupotreba jezika u nas stvorila je stanje u kome se domaći pisac drži u najmanju ruku podsmijeha vrijednom dvorskom ludom, kojoj će se možda dobaciti mrvice, nedovoljne čak i za skapavanje. I onda ne treba čuditi da već nekoliko godina, nakon početnog poleta iz 2007. i sljedećih par godina, svjedočimo gubitku interesa naših autora za pisanje. Samo oni najuporniji još pišu, objavljuju romane koji u muku dolaze u nepostojeću distribuciju i nestaju u zaboravu, obično bez i jednog osvrta. U trenutku kad su znanstvena fantastika i fantasy lukrativni žanrovi koji diljem svijeta u filmskom mediju zarađuju milijarde, u nas ti žanrovi kao da nestaju. Rijetki su novi snažni talenti, uzleti mašte, nesputani, zadivljujući, iskonski.

Za ovaj broj Ubiqa pristiglo je rekordno malo priča, ni desetak. Uz solidno popunjen teorijski dio, ipak se mora i opet postaviti pitanje što je budućnost znanstvenofantastične književnosti u nas, u Hrvatskoj? Evidentno nismo u stanju u nekim količinama (a kvantiteta uistinu generira kvalitetu) stvarati čak ni profesionalno korektne epigone, nastale iz globalizacijskog uništavanja malih jezika i kultura, a kamoli nešto novo, prepoznatljivo. To nije dobro. Ako nismo u stanju biti pisci, dobri pisci, čitani pisci, ako nismo u stanju, na kraju krajeva, zajedno s čitateljima biti građani kojima je jezik važan sam po sebi, onda nam preostaje samo njegova zloupotreba. I život u svijetu laži, koji se ubrzano urušava. Kao što je bilo za očekivati, kao što je upozoravala i Ursula Le Guin. Jer, davno je narod rekao kako su u laži kratke noge.

Aleksandar Žiljak i Tomislav Šakić, travnja 2018.