Uvodnik 23. broju

Ubik je sredstvo koje svijet oko nas čini realnijim, što znači da nam omogućuje da progledamo kroz njegove himere i ideološke simulacije i sagledamo stvarnost-po-sebi, a dolazi u raznim oblicima, od spreja do jela i pila. Dakako, u Dickovu romanu Ubik, po kojem je ovaj časopis nazvan pomalo davne 2007. godine. Tko ga je tako prvi nazvao, ne sjećamo se (nije Izitpajn – on je okrstio Ad astru, ali ne po bendu), iako pamtimo da je taj naziv otpočetka bio favorit (ispred zadnjeplasiranoga, drugog prijedloga Solaris) te da je Darko Macan održao eulogij za taj naslov nakon kojega je “dickovska generacija” mogla samo obrisati suzu u rubu lijevog oka. Ne spominjemo Macana uzalud (nikad), jer u ovom broju donosimo njegov, kako se sam izrazio, “frankenštajnovski” (ovog puta mislimo na patchworkčudovište, a ne na dobrog doktora) esej-serijal-memoare-autobiografiju, Macanov “Moj život u umjetnosti znanstvenoj fantastici” koji se, kako to već biva, s vremena na vrijeme promeće u Macanov “J’accuse!” I nije Samuraj Hrvatske (Z) Fantastike daleko od Dicka; u svojem tekstu naime izriče i definiciju SF-a po kojoj je naš žanr cjepivo protiv budućnosti; i opet rogobori povodom Profesora Suvina, ali od Suvinova “obzora događaja” ne može ni on izmaknuti – jer se ta definicija potvrđuje i opet kao plod svijesti koja je znanstvenofantastična – a ne fantastička ili hororična.

Ubiq je, eto, preživio do 23. broja – iduće godine izjednačuje se brojčano sa SFeraKonskom zbirkom – i začudan je to broj za reminiscencije i (negnjevno) osvrtanje u postignuća za sobom. Nije nas na to potaknuo samo uvijek-sjetni Macan, nego i (ne-gnjevni) Matko Vladanović, koji nam je poslao svoj J’accuse!, osvrt na “jubilarni” 20. Ubiq – u obliku recenzije novela tiskanih u 20. Ubiqu! Da, mi u Ubiqu katkad zatvorimo jedno, a katkad i oba oka – Žiljak bi rekao da je to stoga jer osjećamo telepatskim čulom, a Šakić jer gledamo trećim okom (to je ono iz čakre) – ali vjerujte nam, vrli čitatelji (hommage Siriusu, ne-B-u), da više pristiglih priča ostane na podu redakcije (to će reći, u junk folderu Žiljkova kompjutora), nego što se objavi. Naime – ukuse, subjektivnosti, a i objektivnosti na stranu – Ubiq je odavna shvatio da, ovdje i u nas, od priča o revolucijama i književnim generacijskim poetičkim pokretima neće biti ništa (Konvičnija su samo jedan), a da promjena nastaje samo (tihim) radom. Iz broja u broj, tiho ali uporno, korpus naše žanrovske književnosti – uz godišnje sferakonske, istrakonske, pazinske i marsonikonske zbirke – raste i raste, a pokazatelj kontinuiteta su dobre zbirke koje su se počele pojavljivati, sastavljene mahom od priča tiskanih u Ubiqu (npr. Vlahovićeva i Vere Santo te djelomice neke Žiljkove), kao i to da bismo mogli već sad izdati novu antologiju (na stranu to da li smo dobili novog Raosa, kad smo starog već izgubili u razgovoru s Bogom). Razlika Ubiqa i ostalih izdanja je ta da Ubiq i dalje ne zadaje tematska izdanja, no s druge strane dok takva izdanja (npr. neke sferakonske zbirke) doista šire obzore hrvatske fantastike, Ubiq joj želi dati tradiciju i kontinuitet (to znači: Žiljak nema srca odbiti ništa što je pismeno i suvislo napisano, iako bi najradije cijele brojeve ispunjavao svojim porno-fan fictionima, testirajući sve upornije ideju da nitko ne otvara časopise koji dobivaju javnu potporu).

Možda je to muzealizacija žanra, a možda je to post-znanstvenofantastična stvarnost u kojoj danas živimo. Jer nije samo da je SF postao našom sadašnjicom stoga jer su tehnologije i društvene promjene o kojima je taj žanr desetljećima preventivno pisao, kao lijek ili cjepivo, sišle sa stranica literature u stvarnost (dobro, ne sve, npr. ne alieni, teleportacija i putovanje vremenom), nego stoga što su barem dvije stvari, dvije strane novčića, postale znanstvenofantastične – s jedne strane diktatura kapitalizma (prije dvadesetak godina pogrešno nazvana krajem povijesti i “kasnim kapitalizmom”), a s druge strane i s njom pod rukom, kao njezina sluškinja, sveopće po-robljenje ljudske svijesti, svakodnevice i kulture, a to će reći popularna kultura, njezini proizvodi, pisanje, filmovi, serije, mašta … Sve, ama baš sve kao da je danas esefično, fanu već-viđeno, iako bez nove ideje (doslovce, komodificirani muzej SF-a i srodnih žanrova), pa ni pisanoj riječi, pisanju znanstvene fantastike i fantastike samom ne preostaje drugo nego da se kreće unutar poznatih krajeva i muzealiziranih obrazaca tradicije, u nadi da će dočekati neki novi moment poput cyberpunka ili novog vala. U tom smislu vjerojatno je u pravu izjava da se “ne zna koliko je života u Ubiqu” <identitet autora izjave zaštićen je radi njegove sigurnosti>, ali ako ništa, sigurni smo da je ovaj časopis time i dalje lakmus-papir svojeg vremena, ustrajući u tome da bude platforma za sve oblike fantastičkog pisanja u Hrvatskoj i susjednim zemljama.

Uostalom, i to je prikladno – ta nije li, prema Dicku, svijet u kojem Ubik djeluje kao cjepivo posvudašnji (ubique) post-svijet, svijet ni živ ni mrtav, u kojem kava nema mirisa ni okusa, cigarete se osušena duhana truse, šibice istrošene ne kresaju, kao da su vlažne, a ni ljudi nisu baš sigurni koliko je života u njima. Ubiq je bez nuspojava ako se uzima kako je propisano, ali treba izbjegavati dugotrajnu uporabu. Nakraju krajeva, i ovaj je, 23. broj Ubiqa kao i prethodna 22 – neke su priče salatni preljev, neke pivo broj jedan, neke netom procijeđena filter-kava, neke samonavijajuća beskrajna britvica, neke laštilo, neke lak za kosu, neke desetodnevni dezodorans u spreju… No uvijek su cjepivo, lijek, upozorenje, sjećanje na budućnost ili njezin izvještaj. Ili su, u krajnju ruku, horor stvarnosti.

Aleksandar Žiljak i Tomislav Šakić, rujna 2018.