Uvodnik 28. broju

Da, nismo odustali… Što kazati? U trenutku dok ovo tipkamo, povezani chatom, SMS-om i emailom, priznajemo — većina redakcije je oborena virusom, jedan glavni urednik hospitaliziran pola godine, naš distributer je ondje gdje i dva člana redakcije, i da — ono najgore — još ne preboljevši, jer nikad ni nećemo, lanjsku nenadanu smrt naše redovite suradnice i prevoditeljice Milene Benini, prije nekoliko tjedana iznenada pokopasmo i Tatjanu (Tanju) Jambrišak, ne samo našu (drugu) slavnu spisateljicu SF-a, nego i prvu, utemeljiteljsku nakladnicu-izdavačicu Ubiqa. Tanja nas je trpjela sve do nesretnoga 13. broja (nesretnoga stoga jer smo s tim brojem pokopali i članove našeg časopisa, urednika i pisca Borisa Švela te teoretičara i profesora Zorana Kravara). Smrt hoda svijetom (u ovom trenutku u svijetu je priznatih 3 286 502 preminulih od posljedica COVID-19), a u proteklih godinu dana dobrano se očešala i o hrvatski SF i o Ubiq.

Kakvo je stanje sa znanstvenofantastičnim i fantastičnim pisanjem u Hrvata (i šire)? O tome neka sude sljedeće stranice. Budućnost ne da nas je sustigla, budućnost nas je pregazila i postala naša prošlost, a u ovih godinu dana nijedna se mogućnost utopijskog potencijala, aktivirana početkom globalne pandemije, nije aktivirala (ne, cjepivo nije opće dostupno i besplatno; ne, internet nije besplatan da bi se na njemu školovalo; itd. — usporedi manifest našeg nestora SF teorije Darka Suvina Korona nakon korone — što da se radi na adresi https://www.masina.rs/korona-nakon-korone-sta-da-se-radi-nepotpuna-skica-minimalnog-i-maksimalnog-programa). Kovidizacija postade maskom (i to preprozirnom) za novu etapu kapitalizacije, maksimalizacije profita. Da li se žanr SF-a umorio? U svakom slučaju, godina dana prekratka je, vjerojatno, da se vide pomaci, premda nas je nekoliko desetljeća žanra kritičkoteorijski i konceptualno pripremilo na ovo što sada živimo i što ćemo uskoro, bladerunnerovski, živjeti — a o tome svjedoči ne samo jasno, precizno mišljenje Suvinovo ili Jamesonovo ili nekih vodećih pisaca žanra, nego i glasi iz prošlosti: “Zbog bombardiranja karantene gdje je zadržavan smrtonosni Virus influenze F7K1, zaraza se nastavlja širiti s istoka zemlje … Prvotni simptomi su povišena temperatura, curenje krvi iz nosa i glavobolja dok … Ponovno su se zaredale masovne egzekucije u industrijskom opsegu … U akciju su na granici stupili i bojni otrovi, a glavni centri unutrašnjice bombardirani su iz specijalnih aviona kratkog radijusa…” Ne, ovo nije snimka Rata svjetova, već transkript jednoga drugog radijskog prijenosa — rečenice proistekle iz adaptacije romana Vladana Desnice Pronalazak Athanatika, prije pola stoljeća. Što reći o tome, osim da jezu izaziva Desničin opis distribucije lijeka, cijepljenje političara preko reda, klasno raslojavanje ne/zaraženih i ne/vakciniranih? Jezu prije svega jer se, prilikom nedavna reemitiranja radiodramske adaptacije romana — rad mlade dramaturginje Maje Ležaić — činilo kao da smo se zatekli usred varijacije Wellesove radioadaptacije Wellsa, ne znajući slušamo li vijesti ili književni tekst iz davne prošlosti.

Athanatik je pronađen, dame i gospodo … Ali, drugarice i drugovi … borba za bolji svijet se nastavlja, a na ruševinama staroga nići će novi. Nadajmo se ne onaj sa stranica Desnice ili znanstvene fantastike, već onaj koji titra na rubovima utopijskih potencijala i principa nade koja vodi znanstvenu fantastiku kao mišljenje budućnosti.

Aleksandar Žiljak i Tomislav Šakić, svibnja 2021.