Uvodnik 29. broju

Pandemija ide dalje, u valovima, poput prvosvjetskoratnih juriša, osim što viruse, naravno, ne brinu gubitci u živoj sili. A i otpor je, najblaže rečeno, dezorganiziran, konfuzan, natopljen kapitulantstvom i veleizdajom kako političara, tako i protucjepitelja svih kalibara, kojima čovjek više ne zna što bi radio, nego da prizove pandemiju nečeg stvarno ozbiljnog. Bolje da šutim … Stječe se dojam kako snage svjetske reakcije, koje se sad već jedva suzdržavaju da se otvoreno ne proglase nasljednicima Mussolinija i Hitlera, nezaustavljivo nadiru, dok su snage napretka zbunjene, bez masovne baze, bez odlučnosti da se uhvate u koštac sa onima koji su prijetnja ne samo čovječnosti, ne samo čovječanstvu, već uistinu životu kakvog poznajemo na planetu Zemlji. Dojmovi znadu varati, rekao bi netko, i nadamo se da je tako. Ali što ako smo u pravu? Nekima od nas utjeha je to što smo ionako sve bliže grobu.

I kao što to već godinama primjećujemo, fantastična književnost na ovim prostorima i dalje kao da ignorira sve ono što se događa oko nas. Je li to neki autizam naših autorica i autora? Ili poslovično nojevsko zabijanje glave u pijesak? Primijetio bih samo da nojevi makar bježe pred opasnošću, a ako se nađu stjerani uza zid, postaju vrlo neugodni s udarcima onih svojih nogu. Ili je to stvaralačka nemoć? Bilo kako bilo, donosimo opet izbor novela, što već oprobanih autora s njihovim uobičajenim preokupacijama, što nekih novih imena u Ubiqu. Uz teoriju, tu je (opet) jedan dramski tekst, Ergovićeva dramska verzije priče “Bizarna lucida polusna”, objavljene u Ubiqu broj 6, za one koji budu htjeli usporediti ta dva teksta. I time je i ovaj broj popunjen, takav kakav jest. Mi urednici možemo samo konstatirati stanje, od pristiglog odabrati objavljivo, a ne i napuniti cijeli jedan časopis.

Veliki šok ove ružne godine bio je nenadani odlazak Tatjane Jambrišak. Spisateljica, urednica, prevoditeljica, nakladnica, nezaobilazna je u povijesti naše znanstvene fantastike od početka 1990-ih. Uz svoju provokativnu prozu, bila je tu kad se pokretao SFeraKonski niz godišnjih zbirki priča, koje je i uređivala. Kao nakladnica, stala je i iza Biblioteke SFera, što je kulminirala antologijom Ad astra. Bila je i jedan od pokretača ovog časopisa – uz Darka Macana i doljepotpisane urednike – te njegova prva nakladnica. Puno toga jednostavno ne bi bilo bez nje, i to je činjenica. Umjesto daljnjih riječi, koje pred neumitnošću vječnosti zvuče šuplje, oprostit ćemo se od Tatjane Jambrišak jednom njezinom pjesmom. (AŽ)

Kapsula
Probudila sam se u kapsuli.
Tupavi ostatak svemogućeg i skupog brodskog cybermozga
poručio mi da mog divnog, skupog teretnjaka više nema.
A niti one jedine i preskupe kvantne mašinice za Tau Ceti
kolonije. Nemam pojma zašto.
Ali, tko me nadje, nek’ me izvadi iz staznog polja i vrati
lijepo na Zemlju. Onaj što mi je skupo prodao brod i licencu,
skupo će ovo i platiti.
I svi mu potomci, ma koliko stoljeća prošlo.
Hvala.
Tatjana Jambrišak (1965–2021)

Preuzeto s bloga Čarobni brijeg

Aleksandar Žiljak i Tomislav Šakić, studenoga 2021.